Američki znanstvenici sa Nacional Institute od Health proveli su studiju u kojoj su volonteri zamišljali dva različita scenarija. U prvom su zamislili da su upravo dobili veliku količinu novaca te ga zadržali za sebe, u drugom da su isti novac darovali u humanitarne svrhe. Rezultati su pokazali da se, zamišljajući situaciju gdje stavljaju potrebe drugih ispred svojih te pomažu drugima povećao osjećaj ugode, te aktivirao ‘’primitivan’’ dio mozga koji se aktivira na pomisao na hranu ili sex. Zaključili su da nesebičnost stvara ugodu na jednom vrlo drugačijem nivou nego što se do tada vjerovalo. Altruizam dakle nije toliko superiorna moralna osobina koliko duboko u nas usađena, prmordijalna potreba.  Možemo li dakle zaključiti da je nesebično ponašanje naša prava priroda, duboko usađena u svakom atomu našega bića? I zbog čega smo ju skloni ignorirati?

Altruizam je termin koji je prvi upotrijebio Auguste Comte, osnivač pozitivizma, prema latinskoj riječi alter, značenja „drugi“. Ovaj termin označava nesebično ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome a u kojem se ne očekuje protusluga. Auguste Comte smatrao da pojedinci imaju moralnu obavezu služiti interesima drugih ili većem dobru. Drugim riječima, smatrao je da pojedinac treba interese većeg dobra tj svoje zajednice stavljati prije vlastitih interesa. Kada kažemo zajednica mislimo na zajednicu u kojoj živimo a ne na našu malu obiteljsku zajednicu čije interese vjerovatno često stavljamo iznad svojih. Altruizam je pomoć potpunim neznancima, potreba za pomaganjem  čovjeku gdje god on bio i tko god on bio. Možemo reći da je altruizam suprotost egoizmu i sebičnom ponašanju gdje svoje interese stavljamo uvijek na prvo mjesto. No, Comte je samo skovao termin za nešto što je misao okosnica izvornih učenja mnogih religija; posebno jainizma, budizma i kršćanstva. 

Koliko smo altruistični?

No, koliko smo zapravo spremni pomoći drugima? Kada bi si morali dati ocjenu od 1-10 gdje je jedan egocentrizam  a 10 altruizam koja bi ona bila? Budite iskreni. Moja je pretpostavka da će većina dati sebi ocjenu iznad 5. No, koliko je to zapravo istinito? 
Često imam priliku i osobno posvjedočiti tvrdnji da mnogi od nas više žele misliti da su humanitarci te se tako predstavljati svijetu nego što to zaista jesu. Humanitarne akcije koje često organiziramo u sklopu Sanghe koje često imaju veliki odaziv na društvenim mrežama poput facebooka često zapravo imaju puno manji odaziv. 
Mnogi samo pričaju o tome da žele pomoći, no istina je da im je problem odvojiti i jedan telefonski poziv za nešto više od 6 kuna. Nedovoljno čak i za kavu u gradu. 
Nitko od nas ne želi misliti da smo sebični i da nemamo volje pomagati onima kojima je pomoć potrebna. No, samim time što to mislimo ne znači da to i jesmo. 
Vjerujem da je sebičnost jedna od najgorih ljudskih osobina. Ona za mene predstavlja potpuni nedostatak emocionalne inteligencije i tragičan gubitak ljudskosti. Mnogi su potpuno izgubljeni na ovome putu koji ne vodi nigdje. 

S druge strane, oduševljena sam akcijama koje su pokrenute ovih dana kako bi se prikupila pomoć za stanovnike potopljenih područja u Istočnoj Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Ljudi su se ujedinili, volontiraju, pomažu kako mogu. Oduševljena sam ali se pitam – zbog čega ovo oduševljenje? Ovako bi trebalo biti uvijek, ovako bi se trebala ponašati SVAKA svijesna osoba. Svijet bi tada izgledao malo drugačije. Malo srčanije i ljepše. 

''Jer u davanju dobivamo..'' (sv. Franjo Asiški)

Ako nikada niste pomogli neznancu, donirali svoj novac ili vrijeme onima manje sretnima od vas možda je vrijeme da ono što želite biti pretvorite u ono što jeste. Želimo li ljepši svijet za sebe i za svoje potomke, moramo krenuti od sebe. Ako vjerujemo modernim istraživanjima donacija će nas usrećiti puno više nego nova torbica ili cipele. Nekoliko sati vremena odvojenih a neku humanitarnu akciju ispuniti će nas puno više nego dvosatno gledanje televizije. Spoznaja da ste nekome uljepšali sat, dan, mjesec, usrećiti će vas više nego još jedan izlazak s prijateljima, najljepši poklon ili slično. Altruizam nas dovodi u blizinu našeg pravog bića, tamo gdje postoji samo istina, samo ljubav. Tamo gdje se osjećamo kao da smo došli kući. I za ovo znanje nam nisu potrebni znanstvenici i njihovi dokazi. Dovoljno je samo da pogledamo duboko u svoje srce i vidjeti ćemo pravi put.

Comment