Prošle sam godine pozvana na razgovor u vrtić. Na razgovoru s odgojiteljicom "u četiri oka", trebalo mi je par minuta da shvatim kako pokušava diskretno saznati imamo li problema kod kuće. Naime, već sam danima dolazila po klinku ukrašena dvjema sjajnim modricama. Svaka na jednom oku. Moja klinka nacrtala je zastrašujući crtež mene s dvije velike crne rupe umjesto očiju i rekla kako je mama "pala". Morala sam skupiti svoje najuvjerljivije lice kako bih objasnila da sam zlostavljačko izgledajuće mrlje zaradila na satu yoge. Položaj skakavca.

Točnije bio je to pokušaj skakavca, prilično jadan i onda pad na jednu stranu face. Nakon par sekundi nevjerice radim i drugu stranu - jer nema šanse da opet tako glupo padnem. I tako zaradim još jedan pad. To je sad već neugodnjak. Srećom, ljudi oko mene uistinu su koncentrirani sami na sebe i nitko ne primjećuje moje blesiranje. Tek u shavasani osjetim kako mi lice počinje pulsirati. Dok sam sljedećih dana dobivala pogledesažaljenja u javnosti, napokon mi je došlo iz guzice u glavu da sam, nakon dana koji počinje u šest ujutro i fizičkog posla koji završava u pol devet navečer, možda ipak preumorna za večernju ashtangu. Unatoč hitroj pobuni ega, ("ali ja volim ashtangu", "moje tijelo treba snage", "jutarnja yoga nije mi izazovna", "nisam valjda takav slabić"...), promijenila sam cijeli raspored i krenula na yogu jutrom.

Na jutranjem satu bilo mi je prekrasno. Toliko mi je odgovarala ta promjena dnevnog ritma i toliko sam se dobro osjećala nakon svakog sata da sam htjela vikati po ulici: "Dođite svi na jutranju jogu, super je, predivno je, život je lijep!".  Htjela sam zagrliti svoju učiteljicu i reći joj hvala što vodi jutarnje sate. Tako bi se čovjek trebao osjećati nakon sata, slično kao nakon shiatsu tretmana, jednostavno si sretan, ispunjen. Tjedan prije, kad sam odlazila s večernjeg sata osjećala sam se dobro: ugodno umorno i zadovoljno. U redu, možda malo preumorno. Ok, možda sam imala potrebu sklupčati se na matu i ostati spavati u studiju do jutra, neću ništa tvrditi.

Morala sam se ozlijediti da poslušam tijelo koje mi je već neko vrijeme poručivalo da prestanem forsirati yogu navečer. Ipak sam reagirala prije ozbiljnije ozlijede, dakle kako starim ipak napredujem. Jer imam povijest ne slušanja vlastitog tijela. Prije desetak godina pala sam tako da sam zaradila dva sloja šavova duž kralježnice - i iz šale produžila ravno na posao. Par godina prije toga, mjesecima sam uporno šepala zbog boli u stopalu, prije nego li sam potražila pomoć - i odmah završila na operaciji. Trebale su mi godine edukacije iz shiatsua, osteopatije i anatomije da u potpunosti shvatim kako su te zanemarivane ozlijede utjecale na moje kukove, pa onda i ramena i stav cijelog tijela.

Nije rijetkost da mi dolaze klijenti s ponavljajućom ozlijedom. Najčešće zato jer prilikom prve ozlijede nisu na vrijeme reagirali ili zato jer nikako ne uspijevaju naći vremena da dopuste tijelu da zacijeli. Prošle godine radila sam s dvije yogine, upravo na putu da postanu učiteljice. Učitelji su posebno podložni ozlijedama jer kroz sat pažnju usmjeravaju na učenike umjesto na sebe. Zato je lekcija o poklanjanju pažnje samom sebi dragocjena za svakog budućeg učitelja, ali ozlijediti se dok slijediš intenzivne treninge i usavršavaš asane kroz školu velik je izazov. Biti nježan prema sebi u tom trenutku znači pobijediti ego koji te gura dalje. Napraviti pauzu u školovanju zbog ozlijede može biti užasno frustrirajuće iskustvo, ali ni slijediti program škole uz ozlijedu nije lako. Znači izoštriti sva osjetila, uistinu upoznati svoje tijelo i poštovati svoje granice. Srećom, ako smo strpljivi s vremenom shvatimo da upravo prihvaćanje granica - ih pomiče. Vježbanje uz ograničenja, uz visokorazvijeno samoopažanje, maštovite modifikacije može nas učiniti učiteljem koji će u budućnosti osobama s poteškoćama, (a to je većina osoba), olakšati/promijeniti život. Takvo iskustvo može nam pomoći da, kad svojim prvim učenicima kažemo da je u redu uzeti odmor ili da je savršeno u redu modificirati asanu, to stvarno mislimo. I to se osjeti.

Činjenica je, kad yogi jednom postane učitelj i stane pred dvoranu punu ljudi, gotovo svaki od tih ljudi imati će neku ozljedu, a apsolutno svaki od tih ljudi imati će slabu točku zbog koje neće nikad moći savršeno izvesti neki položaj. I to je u redu. Ali da bismo uistinu bili OK s idejom nečije nesavršenosti, moramo prvo naučiti voljeti svoju. Ako nismo sposobni biti nježni prema sebi, ne možemo niti pružiti istinsku nježnost.

Ozlijede se događaju, pogotovo ako smo tjelesno aktivni i pred tijelo stalno stavljamo nove izazove. Cilj je prihvatiti ih, učiti od njih i izrasti kroz njih. Ozljede u yogi nastaju uglavnom zbog ne slušanja uputa učitelja, (kada kaže da možemo ostati u trenutnom položaju ili prijeći u napredniji, to uistinu znači da je OK ostati u trenutnom položaju), ali može biti uzrokovana i neadekvatnom asistencijom. I učitelji su ljudi, ali odgovornost je i na nama da iskomuniciramo kad asistencija prijeđe naše granice.

Ozljeda može biti doživotni problem ili dar, ovisno o stavu koji zauzmemo. Svaka ozlijeda pokreće i fizički i mentalni obrazac zacjeljivanja. Ovaj drugi često je teži. No u tom izazovu leži put do osobnog rasta. Trik je ne dopustiti egu, nestrpljivosti ili nekom drugom kompleksu da umanji sposobnost našeg tijela da si samo pomogne. Kad smo ozlijeđeni naš prvi prioritet mora biti zacijeljenje. Kratko zadovoljenje našeg ega (preranim forsiranjem) može donijeti dugoročnu štetu našem tijelu, ali damo li mu malo vremena i nježnosti ono će nas uvijek iznova iznenaditi svojom sposobnošću obnove, prilagodbe i izdržljivosti. 

U idućem Ivaninom blogu: što kada se ozljedimo i što možemo naučiti iz ozljeda. 
A više o Ivani saznajte na:  www.tiliastudio.hr

Comment