Iako ozljede ne bi trebale biti prisutne u yogi, istina je da ipak jesu. Što činiti kada se dogode? U drugom dijelu bloga Ivana vam donosi neke savijete: 

·       Važno je realno procijeniti ozljedu. Ozbiljno shvatimo bol, pogotovo oštru ili onu koja se s vremenom pojačava. Bol je poruka tijela: stani, nešto se događa. Potražimo stručno mišljenje, pa i "drugo mišljenje" ako je potrebno. Ignoriranjem boli manju ozljedicu možemo pretvoriti u kroničan problem.

·       Ponekad je ozlijeda poruka da nam treba odmor, pa i odmak od onoga čega se bavimo. To treba ispoštovati i ponekad je uistinu zdravo pustiti sve i pažnju usmjeriti na druge stvari i aktivnosti. Kad se nakon istinske pauze vratimo voljenoj aktivnosti, vraćamo se osvježeni, s novim pogledom na to što nam ona znači, što nas motivira i koji su nam ciljevi.

·       Ne prekidajte terapiju prije vremena. Slično kao i s antibioticima, osjećamo se bolje prije nego li smo sasvim ozdravili. Terapeut kojem se obratite preporučiti će vam određen broj dolazaka s razlogom. Zacjeljivanje ozljeda traje i prilagodba tijela novonastaloj situaciji traje. Popravak štete od starih, zapuštenih izljeda traje dulje, puno dulje.

·       Ako neko vrijeme moramo strogo mirovati, to ne znači za to vrijeme ne možemo unaprijeđivati svoju vještinu. Možemo pročitati stručne knjige za koje inače ne bi našli vremena, proučavati teoriju, (nešto što često zanemarimo zbog prakse) i zabilježiti sve nove smjerove koje želimo istražiti kad opet počnemo i s fizičkim radom. To je i prilika da osvjestimo važnost prehrane i disanja u izgradnji i obnovi tkiva.

·       Ako mirujemo, ne znači da ne možemo vježbati - u svojoj glavi. Možemo se naprosto smjestiti u udoban položaj i vizualizirati. Zamislimo kako izvodimo aktivnost koju želimo. Što detaljnije ju predočimo to bolje. T o uključuje osjećaj tijela, mirise, svjetlost, zvukove. Tako možemo odraditi cijeli željeni sat, kao da smo stvarno u pokretu, pazeći na disanje. Mnogi sportaši tako se pripremaju za natjecanja čak i kad nisu ozlijeđeni. Dok zamišljamo naše tijelo radi mikropokrete koji nas ne mogu ozlijediti, ali će omogućiti da ranije nastavimo s vježbanjem jer naše tijelo uči radnju.

·       Ako je ozlijeda blaža, (ili smo "odmirovali"), možemo nastaviti radom "oko ozljede". Sličan princip rabimo u shiatsu-u u kojem često tretiramo i sasvim svježe ozljede. Pritom radimo na svim ostalim djelovima tijela, uklanjajući sekundarne napetosti i općenito stres iz sustava, olakšavajući i ubrzavajući oporavak bez da diramo ozljedu. Slično, ako smo ozlijedili ruku, i dalje možemo raditi mnoge stojeće i ležeće asane. Ponekad je dovoljno modificirati položaje: u prosjeku jednom godišnje aktivira mi se davno ozlijeđena prepona, no najčešće mogu nastaviti sat uz malo samokontrole, izvodeći većinu vježbi s jednom blago savinutom nogom. Radeći "oko ozlijede" produbiti ćemo svoje znanje o modifikacijama, a možda kreirati i neke nove. Također, ako se moramo odreći nekih omiljenih poza, možemo to iskoristiti kao priliku za pobliže upoznavanje s novima. Ne smijemo li opterećivati vrat na primjer, umjesto stoja na glavi možemo se posvetiti stoju na rukama.

·       Važno je nastaviti brigu o tom dijelu tijela i nakon terapije. Terapija uglavnom ima za cilj dovesti nas u funkcionalno stanje. Ako se želimo baviti intenzivnijom aktivnošću i ponovo istraživati svoje granice, tu se naš rad nastavlja. Potrebno je zadržati pažnju na tom dijelu tijela, ulaziti u položaje s oprezom, dati mu vremena da potpuno zacijeli i oporavi se. Slično kao i kad prvi put krenemo s vježbanjem, nakon početnog uspjeha i brzih promjena na tijelu, s vremenom dolazi do usporenja i može nam se činiti da dugo stojimo na mjestu. Neke ozljede natjerati će nas da do kraja života budemo nježniji prema određenom dijelu tijela, i to je u redu. Svi imaju slabu točku, neke su proizašle iz ozljede, neke su kronične bolesti, a neke su tu od rođenja. Slaba točka uglavnom zahtjeva konstantno održavanje tonusa mišića oko nje, kako bi "držali" taj dio tijela, pa će možda biti potrebno u rutinu uvesti i nove vježbe. Pitajte terapeuta za preporuke i vratite mu se kad ga trebate, ali glavna odgovornost spriječavanja ponovne ozlijede je na nama.

·       Vrijedi postaviti si par pitanja: Kako je došlo do ozlijede? Koji je uzrok doveo do situacije u kojoj smo se ozlijedili? Izvodim li taj položaj krivo? Jesam li ušao/la u naprednu pozu unatoč uputama učitelja? Zašto? Koji je osnovni cilj mog vježbanja? Ozlijeda je uglavnom znak da nismo koncentrirani, krivo izvodimo položaj ili ga izvodimo s krivim ciljem/stavom.

Što možemo naučiti iz ozljede:

·       Nesavršeni smo. I to je ok. Svi ljudi s kojima ćemo raditi također su nesavršeni. Kao i svi naši učitelji. Ako ne možemo voljeti sebe kao nesavršena bića, nećemo moći niti ljude s kojima ćemo raditi, a to čini lošeg učitelja.

·       Tijelo je čudesno. Svaka povreda daje nam novi uvid u fascinantnu sposobnost našeg tijela da se samoizgrađuje. Dok ležimo i odmaramo se, naše tijelo stvara nove stanice i iznova tka tkivo kojim ćemo kasnije moći podići desetke kila bez problema.

·       Tijelo i um su jedno. Ako malo obratimo pažnju primjetiti ćemo da nam se tijelo cijelo vrijeme obraća. Daje nam do znanja kad smo preumorni, kad smo pod stresom, kad smo ušli preduboko u pozu. Ozljeda nas prisiljava da počnemo slušati. Kao vlasnici ozlijeđenog dijela tijela, s vremenom možemo primjetiti kako će se on "javiti" uvijek kad smo pod stresom ili nas nešto muči. Taj dio tijela prvi će signalizirati opću napetost koju stres stvara u tijelu, a koju inače još dugo ne bi osjetili. To nam omogućuje da reagiramo na vrijeme, prije nego napetost u tkivu preraste u bolest.

·       Balans, strpljenje i smirenost koje ozlijeda traži od nas često su ono čiji je manjak doveo do ozljede. To je nešto što svim "znamo", čemu svi "težimo", ali ozljeda nas uistinu natjera da postignemo tu ravnotežu kako bismo zacijelili i da ju održavamo kako se ne bi ponavljala.

 Ozljeda može biti doživotni problem ili dar, ovisno o stavu koji zauzmemo. Svaka ozlijeda pokreće i fizički i mentalni obrazac zacjeljivanja. Ovaj drugi često je teži. No u tom izazovu leži put do osobnog rasta. Trik je ne dopustiti egu, nestrpljivosti ili nekom drugom kompleksu da umanji sposobnost našeg tijela da si samo pomogne. Kad smo ozlijeđeni naš prvi prioritet mora biti zacijeljenje. Kratko zadovoljenje našeg ega (preranim forsiranjem) može donijeti dugoročnu štetu našem tijelu, ali damo li mu malo vremena i nježnosti ono će nas uvijek iznova iznenaditi svojom sposobnošću obnove i prilagodbe. 

Ivana Lovrić
http://www.tiliastudio.hr

Comment